Za početak čini mi se da je dobro razlučiti kako ja doživljavam neke pojmove kako bismo kad ih kasnije budem koristila svi bolje razumjeli na što se što odnosi. Seksualnost, seksualna energija, seksualiziranje, sex… I iako govorimo da je na podiju sve dobrodošlo, neke od tih stvari zapravo i nisu. Svako naše stanje i potreba, svaki naš osjećaj i misao su definitivno dobrodošli, pa i svaki naš ples je zapravo isto tako dobrodošao. Ograda koja postoji odnosi se na situacije kada naš ples počinje uključivati druge, bilo našom projekcijom energije, potrebe ili procesa na drugu osobu, bilo diretknom interakcijom.

Seksualna energija je životna energija, kreativna i sočna. Ona koja u nama budi i hrani strast. Ona koja ponire u naše dubine gdje kovitla kotao naše kreativnosti i poseže u visine gdje nas raspršuje u zanosu. Ona koja se poput zmije kovitla uz našu kralježnicu i povezuje bazu sa krunom. Ona koja nas poziva i mami da sudarimo i ujedinimo polaritete, muško sa ženskim, tjelesno s duhovnim, osobno s univerzalnim.
Seksualnost je naš kapacitet i način na koji upravljamo, djelujemo  i ponašamo se sa seksualnom energijom. To su sva različita ponašanja bez obzira na to koliko ih mi ili drugi smatramo prikladnima, pristojnima ili prihvatljivima ili ne.
Seks bih za potrebe ovog teksta opisala kao sam taj čin ujedinjavanja, bazično na fizičkoj razini, koji poželjno, uz razmjenu energije i tjelesnih podražaja, dovodi do nekog od oblika ekstaze. Iako seks je u stvarnosti i više i manje od toga istovremeno.
Seksualiziranje mi je najteži pojam za definirati i iz moje perspektive uglavnom nosi negativnu konotaciju. Možda bih ga u kontekstu plesnog podija uokvirila u nepoželjno, bespotrebno ili pretjerano naglašavanje seksualnosti ili pak usmjeravanje pažnje i djelovanja na površnu manifestaciju seksualnosti, često pri tom odvlačeći pažnju od suptilnijih razina procesa ili koristeći seksualnost kao distrakciju od drugih neudobnih, neprihvaćenih ili samo nepoznatih dijelova sebe i svojeg plesa.

Jedna od najvećih blagodati i darova koje sam dobila na plesnom podiju je sloboda. Dozvola i alati da pronađem svoju slobodu u različitim oblicima. Sloboda da budem i krećem se, da budem viđena i da se susretnem s drugim ljudima bez cenzure. Sloboda da izrazim emocije koje su možda inače potisnute ili nepozvane, da istražim, pokrenem i ponovno si uzmem svoju sočnost, živost, puninu u raznim bojama. Sloboda da se krećem i glasam i bivam prirodna, neuglađna, neprilagođena, svoja. Sloboda da se povučem, utihnem i zastanem. Sloboda da osjetim privlačnosti i plešem s njima.
U tom istraživanju i osvajanju vlastite slobode, a kasnije i podržavanju i poticanju tuđe jednom kad sam prešla na učiteljsku stranu, otkrila sam — toplu vodu 🙂 — odgovornost koja dolazi sa slobodom. Duboko razumijevanje granica i njihove potrebnosti. Još jedan od paradoksa koji je zapravo sasvim prirodan i neproturječan.

U plesu istražujemo i širimo svoj kapacitet da nešto utjelovimo i ostanemo prisutni, da susretnemo neku energiju u drugom biću i ostanemo prisutni, da pronađemo način kako da se povežemo i ostanemo prisutni, da se ne izgubimo u bujici energije ili osjećaja ili pak intenzitetu susreta, već da zadržimo svoj prostor, svoj ples i svoj integritet. Bilo da se u našem istraživanju radi o ritmovima, elementima, emocijama… Ili seksualnoj energiji. Naši suplesači ogledala su nam i učitelji, nadahnuća i izazovi. I dokle god poštujemo tu postavku, da je svatko od nas na plesnom podiju tu za sebe i svoj proces, ostajemo u okvirima prihvatljivog na plesnom podiju

U kulturi u kojoj živimo seksualnost je vrlo ranjena, iskrivljena i udaljena od svoje suštinske ljepote i moći, te svedena na jeftinu verziju sebe, površnu i manipulativnu. A kako je plesni podij odraz našeg života tako i u plesu vrlo lako skliznemo u usađene obrasce. I baš zbog toga potrebno je dodatno obratiti pažnju i postaviti jasne okvire unutar kojih možemo biti slobodniji i sigurniji istraživati kvalitetniji i zdraviji odnos sa vlastitom i tuđom seksualnom energijom i seksualnošću.
Baš kao što ne prakticiramo “samo gledanje” na našim satovima kako bi svaki plesač mogao zaroniti u svoj ples bez ograda i zadrški, tako postavljamo granice na interakciju i “dozvoljenu” razinu seksualnosti kako bismo dodatno osnažili sigurnost okvira u kojem možemo istraživati i ovako osjetljiva područja.

Osnovni princip je da tuđi ples ne uzimamo osobno. Pa čak ni kada je to zavodnički, senzualni, seksualno nabijeni ples osobe koja je u ovom času s nama u paru. Tako ostajemo u polju vlastite energije. To ne znači da trebamo ignorirati ono što se događa pored nas (ili u nama) već da tražimo vlastiti ples s onime što je u tom trenutku stvarno.
Čim prestajemo svoje istraživanje bazirati na seksualnoj energiji i počnemo zalaziti u izražavanje svoje seksualnosti, ili čak ispoljavanje i zadovoljavanje svojih seksulanih potreba, posebice projicirajući svoju pažnju ili djelovanje na konkretnu drugu osobu na podiju, za moj ukus zakoračujemo na vrlo sklizak teren. Možda najbolju misao vodilju o tome kako ostati u granicama prihvatljivog, “Bez penetracije”, čula sam na radionici kod jedne svoje kolegice. Bez penetracije u bilo kojem obliku, što uključuje i ljubljenje. Bez penetracije možda na samom početku zvuči grubo ili vulgarno, ali baš u tome i je smisao. Bez grubosti, bez vulgarnosti, bez ulaska u tuđe tijelo, pa čak i prostor, pa čak i ples. Ja bih rekla da je čak i razmjena energije ok samo uz obostrani pristanak.  Što bi nam trebalo biti prirodno i samo po sebi razumljivo, ali živimo u svijetu u kojem nije. Zato je dobro naglasiti, ponoviti i vježbati osjetljivost na tuđe granice.

Tu dolazimo do odgovornosti. Odgovornosti za to da kada svoju seksualnu energiju “puštamo s lanca” moramo biti spremni držati granicu do koje dopuštamo drugima da s njom interagiraju. Odgovornost za to da svoje procese, pobuđene ili nezadovoljene potrebe uzimamo kao gorivo za vlastiti ples, a ne kao poziv da se nahranimo na tuđoj energiji. Odgovornost za to da komuniciramo, da pitamo i slušamo i poštujemo odgovore, da budemo jasni kada ih dajemo. Odgovornost da poštujemo pravila koja plesni podij čine sigurnim za istraživanje. Još jedna misao vodilja bila bi “nemoj činiti ono o čemu ne bi mogao/la doma pričati s partnerom koji nije bio tamo”.

Naješće tu granicu prihvatljivog na plesnom podiju prelaze ljudi koji na ples dođu sa svojim partnerima, jer ne postoji ta interno moralna ograda koja bi seksualzirano ponašanje držala van podija. Iz vlastitog iskustva i razgovora s mnogim parovima koji su se tako ponašali na podiju mogu reći da je poniranje u taj poznati sigurni prostor intime zapravo obrazac kojim pažnju odvlače od drugih unutarnjih proces kao što su strah, dosada, neugoda, pa čak i samo mogući zakorak u nepoznato.

U takvim situacijama volim citirati svoju učiteljicu Andreu Juhan, s kojom sam u dvogodišnjoj kontinuiranoj grupi kroz ples istraživala temu Libida, a koja odlično oslikava kako povezati seksualnost i plesni podij – “Dovedi plesni podij u spavaću sobu, ne spavaću sobu na plesni podij”