Jedna od definicija mudrosti je sposobnost da skupljeno znanje i iskustvo koristimo kako bismo mogli donositi dobre odluke i prosudbe.

Kad govorimo o mudrosti tijela, prvo što želim napomenuti kao temeljnu postavku od koje krećem je da ni na koji način ne želim umanjiti vrijednost i važnost drugih aspekata našeg bića. Mi nismo samo tijelo, niti samo duša, niti samo um, niti samo srce, niti samo duh. I svi ti dijelovi nas duboko su i kompleksno međusobno prožeti.

U ovoj modernoj zapadnoj kulturi u kojoj živimo, veliki je naglasak na kognitivno, ono što bismo mogli nazvati umnom inteligencijom i kapacitetom. Pokušavamo razumijeti stvari, analizirati ih i dokučiti kako rade, pronaći znanstvena objašnjenja i dokaze za sve. I ono za što takav znanstveni dokaz ne postoji, često može biti odbačeno iako postoji iskustveni ili kakav drugi “dokaz”. Baš kao što je kultura u kojoj živimo usmjerena na kognitivno, tako je često i naša unutarnja kultura usmjerena na umno. Ako nešto ne razumijemo i nemamo pojašnjenja i dokaze, odbacujemo informacije koje dolazi iz drugih izvora unutar našeg cjelokupnog sustava.

No čak i znanost sve više pokazuje kako informacije koje oblikuju naše ponašanje nisu upisane samo u mozgu   i ograničene na naš kognitivni aspekt, već su fizički spremljene kroz cijelo naše tijelo, upisane u napetost mišića, nakupine tkiva, mehanizme disanja… Povezanost između tjelesnog, emotivnog i psihološkog znanstveno je pokazana, dokazana i opisana. I kad govorimo o mudrosti tijela, zapravo govorimo o toj međupovezanosti i tome kako uključiti i razumijeti signale koje nam tijelo šalje povezano sa psihološkim procesima i svojim emotivnim doživljajem pa čak i kognitivnim razumijevanjem.

Svi smo doživjeli situaciju da smo dobili virozu i samo zbog toga što se naše tijelo bori s virusom – što nema nikakve veze s našom psihom (iako mogli bismo raspravljati i o tomem kako naše psihičko i emotivno stanje utječu na imunološki sustav, pa time i na to hoće li se virus uspješno nastaniti u našem tijelu ili ćemo ga odbiti prije nego to uspije, no taj razgovor ćemo za sada ostaviti po strani 🙂 ) – naš kognitivni kapacitet bude smanjen. Vidimo kako tjelesno utječe na mentalno. Isto tako smo doživjeli da ne možemo jasno razmišljati kad smo usred nekog emotivno turbulentnog stanja. No manje smo navikli obraćati pažnju na to kako naša mentalna aktivnost utječe na naše tjelesno i emotivno stanje. Tako ovisno o tome čime se umno bavimo – što čitamo, što gledamo, što učimo, na što obraćamo pažnju  – i u našem tijelu postoji reakcija, odnosno posljedica. Primjerice ako pročitamo neku informaciju koja prouzrokuje emotivni odgovor i naše će tijelo imati fizičku reakciju na to. Ta povezanost ide u svim smjerovima naše unutarnje matrice

Kad kažemo mudrost tijela to se odnosi na tu međupovezanost, na figurativni razgovor između psihe i tijela, između srca, našeg emotivnog aspekta i tijela, između uma i tijela i na učenje jezika kojim se ta komunikacija odvija.

Jer potrebno je uzeti u obzir da nisu svi signali koje naše tijelo šalje uvijek potpuno adekvatni niti optimalni. Često je ono što nam tijelo govori posljedica nekog prethodnog iskustva, koje možda u konačnici i nije relevatno za trenutnu situaciju. Primjerice ponekad žudimo za teglicom nutele od koje će nam kasnije biti mučno ili osjećamo snažnu tjelesnu privlačnost prema osobi koja nam po ničem drugom ne odgovara.

Kao sustav mi se cjeloživotno razvijamo, učimo, nadograđujemo bazu podataka na temelju kojih se ponašamo, donosimo odluke, odabiremo smjerove. Po rođenju dolazimo na ovaj svijet s vrlo bazičinim operativnim sustavom, koji je već i takav vrlo fascinantan i nevjerojatno inteligentan. Naš krvotok, limfni sustav, živčani sustav, probavni sustav, dišni sustav… sve to samostalno radi bez potrebe za unaprijeđivanjem. Bazično naše tijelo zna disati, probavljati, eliminirati, zna kad je gladno, kad treba odmor, zna osjetiti i iskomunicirati ugodu ili neugodu. Zapravo dolazimo s velikom bazom “znanja” za koju tada još nemamo ni riječi ni koncepte, ali to urođeno intrinsično tjelesno znanje je ono što omogućava da funkcioniramo, da preživimo.

S vremenom kako rastemo i doživljavamo svijet, počinjemo skupljati više informacija o vanjskom svijetu i širimo tu bazu znanja. Dio tog znanja je konceptualan, no veliki dio, posebno u početku je i izrazito tjelesan. Učimo hodati, učimo koristiti ruke, učimo koje što donosi ugodu, što ne… U tom procesu rasta dio našeg tjelesno potencijala se razvija, a dio zakržljava. Počinjemo se doslovno oblikovati. Naše tijelo uči kako iz tjelesnih, tako i iz emocionalnih i kognitivnih iskustava. Dakle aspekti našeg bića nisu povezani samo na razini trenutku koji trenutno proživljavamo, već kroz vrijeme i na razini učenja. Naša psiha utječe na oblikovanje tijela baš kao i obrnuto.

No neke od informacija koje usvajamo, odnosno neki od zaključaka koje donosimo prilikom usvajanja informacija, a prema kojima se oblikujemo dugoročno nisu nužno korisne niti podržavajuće za razvoj našeg potencijala, već su bile potrebne za puko preživljavanje. To su neki naši obrambeni mehanizmi koji su nastali kako bismo sačuvali svoj integritet, svoju živost. Primjerice mnogi od nas su naučili iz nekog preplavljujućeg emotivnog iskustva da plitkim dahom smanjujemo emotivni doživljaj. Tijelo je pri tome naučilo da je sigurnije ne disati duboko i ne razlučuje u kojim situacija, već to može usvojiti kao bazični modus operandi, time ograničavajući puninu doživljaja života. To ograničenje je doista vrlo korisno u preplavljujućim trenucima, no ako ga ne maknemo u trenucima koji nisu preplavljujući, može permanentno smanjivati kvalitetu života.

Dakle neka znanja koja je naše tijelo usvojilo kao mehanizme preživljavanja, jer to mu je osnovna svrha – da osigura preživljavanje i nastavak vrste, nisu nužno dugoročno podržavajuća. A kako smo se kao bića razvili u te druge sfere, emotivnu, kognitivnu, pa i duhovnu, naš je zadatak da kroz interakciju svih svojih razina iz znanja koja smo skupili pronađemo put do mudrosti

Kao što je na početku rečeno, jedna od definicija mudrost je da koristimo znanje na način koji donosi dobrobit. Jer znanje i mudrost nisu isto. Kao što znanje proizlazi iz povezivanja i prožimanja informacija, iz stvarnja poveznica i međusobnih odnosa između informacija, tako mudrost poziva da se na jedan način udaljimo od znanja, da ga sagledamo iz više perspektive i uočimo kontekste u kojima je relevatno te ga primjenjujemo samo tamo gdje je smisleno u odnosu na ciljeve i vrijednosti prema kojima se ravnamo. Mudrost je dakle sagledati poveznice koje su znanjem nastale međi informacijama i odabirati one koje su podržavajuće, smislene, primjenjive u širem kontekstu.

Mudrost tijela prema tome nije poziv samo da obratimo pažnju na poruke koje nam tijelo daje, iako je to vrlo važna komponenta, već da pogledamo i u pozadinu tih poruka i vidimo treba li neke od poveznica raspetljati, neka tumačenja poruka ponovno prevesti kako bismo oslobodili kapcitet tijela da nas drži na okupu i podržava razvoj u odabranom smjeru.

Iz perspektive osobnog rasta, smjer ka kojem idemo je razvoj, širenje i integracija našeg (ljudskog) potencijala, emotivnog, tjelesnog, kognitivnog i duhovnog. Na tom putu osvještavanje tjelesnosti može nam ukazati na mjesta koja nisu protočna jednako kao i put kako da neke od unutarnjih čvorova koji sprečavaju naš daljnji razvoj raspetljamo.

No zašto fokus na tijelo, kada se zapravo radi o međusobnoj povezanosti? Stoga što je u današnje vrijeme rascjep između tijela i ostatka naših aspekata izrazito naglašen. Neki živimo s jedne, neki s druge strane tog rascjepa, no većinom biramo jednu stranu.

Među ljudima koji su odabrali put osobnog rasta, iscjeljenja, duhovnosti… većina je usmjerena na uvjerenja koja treba promijeniti, na priče iz prošlosti koje treba razriješiti, na obrasce ponašanja koje treba modificirati – na te manje opipljive aspekte našeg bića, te je važno usmjeriti pažnju i na ljučnu ulogu koje tijelo igra u tom kompleksnom sustavu, kako bismo mogli cjelovitije rasti i razvijati se, iscjeljivati i prosvjetljivati se. Jer nije samo da ti manje opipljivi aspekti našeg bića djeluju na tijelo, već kroz tijelo možemo djelovati i na svoju psihu, um i emocije.

Ako je tijelo od psihe naučilo da nije sigurno duboko disati, i psiha još uvijek ima to uvjerenje da nije sigurno dozvoliti osjećaje, već samim time da ponovno naučimo disati dublje i opuštenije možemo početi rastvarati to uvjerenje i otvoriti put ka iscjeljenju. Kad nam je mudrost tijela na raspolaganju, uz osluškivanje poruka koje nam tijelo prenosi, kroz koje nam priča i o našem srcu i duši, isto tako možemo upotrijebiti tijelo da pošaljemo poruku u drugom smjeru.