BUĐENJE ELEMENATA
Medicina Kretanjavodi Marin
Zemlja ∴ Vatra ∴ Voda ∴ Zrak
Elementi su svuda oko nas, okružuju nas i prožimaju, oni su temeljne energije stvaranja, oni su utkani u naša tijela i bića. Mi ih najčešće osjećamo kao različita energetska i emotivna stanja i kao različite tjelesne senzacije.
Probuditi Elemente u sebi znači doći u svoje tijelo i sadašnji trenutak i osjećati život u sebi kako kola. Na radionici ćemo istražiti svaki od Elemenata, kako ih možemo utjeloviti kroz naš pokret i ples i koje učenje nam svaki od njih donosi.
PRAKSA – Sekusalnost na plesnom podiju
Za početak čini mi se da je dobro razlučiti kako ja doživljavam neke pojmove kako bismo kad ih kasnije budem koristila svi bolje razumjeli na što se što odnosi. Seksualnost, seksualna energija, seksualiziranje, sex… I iako govorimo da je na podiju sve dobrodošlo, neke od tih stvari zapravo i nisu. Svako naše stanje i potreba, svaki naš osjećaj i misao su definitivno dobrodošli, pa i svaki naš ples je zapravo isto tako dobrodošao. Ograda koja postoji odnosi se na situacije kada naš ples počinje uključivati druge, bilo našom projekcijom energije, potrebe ili procesa na drugu osobu, bilo diretknom interakcijom.
Seksualna energija je životna energija, kreativna i sočna. Ona koja u nama budi i hrani strast. Ona koja ponire u naše dubine gdje kovitla kotao naše kreativnosti i poseže u visine gdje nas raspršuje u zanosu. Ona koja se poput zmije kovitla uz našu kralježnicu i povezuje bazu sa krunom. Ona koja nas poziva i mami da sudarimo i ujedinimo polaritete, muško sa ženskim, tjelesno s duhovnim, osobno s univerzalnim.
Seksualnost je naš kapacitet i način na koji upravljamo, djelujemo i ponašamo se sa seksualnom energijom. To su sva različita ponašanja bez obzira na to koliko ih mi ili drugi smatramo prikladnima, pristojnima ili prihvatljivima ili ne.
Seks bih za potrebe ovog teksta opisala kao sam taj čin ujedinjavanja, bazično na fizičkoj razini, koji poželjno, uz razmjenu energije i tjelesnih podražaja, dovodi do nekog od oblika ekstaze. Iako seks je u stvarnosti i više i manje od toga istovremeno.
Seksualiziranje mi je najteži pojam za definirati i iz moje perspektive uglavnom nosi negativnu konotaciju. Možda bih ga u kontekstu plesnog podija uokvirila u nepoželjno, bespotrebno ili pretjerano naglašavanje seksualnosti ili pak usmjeravanje pažnje i djelovanja na površnu manifestaciju seksualnosti, često pri tom odvlačeći pažnju od suptilnijih razina procesa ili koristeći seksualnost kao distrakciju od drugih neudobnih, neprihvaćenih ili samo nepoznatih dijelova sebe i svojeg plesa.
Jedna od najvećih blagodati i darova koje sam dobila na plesnom podiju je sloboda. Dozvola i alati da pronađem svoju slobodu u različitim oblicima. Sloboda da budem i krećem se, da budem viđena i da se susretnem s drugim ljudima bez cenzure. Sloboda da izrazim emocije koje su možda inače potisnute ili nepozvane, da istražim, pokrenem i ponovno si uzmem svoju sočnost, živost, puninu u raznim bojama. Sloboda da se krećem i glasam i bivam prirodna, neuglađna, neprilagođena, svoja. Sloboda da se povučem, utihnem i zastanem. Sloboda da osjetim privlačnosti i plešem s njima.
U tom istraživanju i osvajanju vlastite slobode, a kasnije i podržavanju i poticanju tuđe jednom kad sam prešla na učiteljsku stranu, otkrila sam — toplu vodu 🙂 — odgovornost koja dolazi sa slobodom. Duboko razumijevanje granica i njihove potrebnosti. Još jedan od paradoksa koji je zapravo sasvim prirodan i neproturječan.
U plesu istražujemo i širimo svoj kapacitet da nešto utjelovimo i ostanemo prisutni, da susretnemo neku energiju u drugom biću i ostanemo prisutni, da pronađemo način kako da se povežemo i ostanemo prisutni, da se ne izgubimo u bujici energije ili osjećaja ili pak intenzitetu susreta, već da zadržimo svoj prostor, svoj ples i svoj integritet. Bilo da se u našem istraživanju radi o ritmovima, elementima, emocijama… Ili seksualnoj energiji. Naši suplesači ogledala su nam i učitelji, nadahnuća i izazovi. I dokle god poštujemo tu postavku, da je svatko od nas na plesnom podiju tu za sebe i svoj proces, ostajemo u okvirima prihvatljivog na plesnom podiju
U kulturi u kojoj živimo seksualnost je vrlo ranjena, iskrivljena i udaljena od svoje suštinske ljepote i moći, te svedena na jeftinu verziju sebe, površnu i manipulativnu. A kako je plesni podij odraz našeg života tako i u plesu vrlo lako skliznemo u usađene obrasce. I baš zbog toga potrebno je dodatno obratiti pažnju i postaviti jasne okvire unutar kojih možemo biti slobodniji i sigurniji istraživati kvalitetniji i zdraviji odnos sa vlastitom i tuđom seksualnom energijom i seksualnošću.
Baš kao što ne prakticiramo “samo gledanje” na našim satovima kako bi svaki plesač mogao zaroniti u svoj ples bez ograda i zadrški, tako postavljamo granice na interakciju i “dozvoljenu” razinu seksualnosti kako bismo dodatno osnažili sigurnost okvira u kojem možemo istraživati i ovako osjetljiva područja.
Osnovni princip je da tuđi ples ne uzimamo osobno. Pa čak ni kada je to zavodnički, senzualni, seksualno nabijeni ples osobe koja je u ovom času s nama u paru. Tako ostajemo u polju vlastite energije. To ne znači da trebamo ignorirati ono što se događa pored nas (ili u nama) već da tražimo vlastiti ples s onime što je u tom trenutku stvarno.
Čim prestajemo svoje istraživanje bazirati na seksualnoj energiji i počnemo zalaziti u izražavanje svoje seksualnosti, ili čak ispoljavanje i zadovoljavanje svojih seksulanih potreba, posebice projicirajući svoju pažnju ili djelovanje na konkretnu drugu osobu na podiju, za moj ukus zakoračujemo na vrlo sklizak teren. Možda najbolju misao vodilju o tome kako ostati u granicama prihvatljivog, “Bez penetracije”, čula sam na radionici kod jedne svoje kolegice. Bez penetracije u bilo kojem obliku, što uključuje i ljubljenje. Bez penetracije možda na samom početku zvuči grubo ili vulgarno, ali baš u tome i je smisao. Bez grubosti, bez vulgarnosti, bez ulaska u tuđe tijelo, pa čak i prostor, pa čak i ples. Ja bih rekla da je čak i razmjena energije ok samo uz obostrani pristanak. Što bi nam trebalo biti prirodno i samo po sebi razumljivo, ali živimo u svijetu u kojem nije. Zato je dobro naglasiti, ponoviti i vježbati osjetljivost na tuđe granice.
Tu dolazimo do odgovornosti. Odgovornosti za to da kada svoju seksualnu energiju “puštamo s lanca” moramo biti spremni držati granicu do koje dopuštamo drugima da s njom interagiraju. Odgovornost za to da svoje procese, pobuđene ili nezadovoljene potrebe uzimamo kao gorivo za vlastiti ples, a ne kao poziv da se nahranimo na tuđoj energiji. Odgovornost za to da komuniciramo, da pitamo i slušamo i poštujemo odgovore, da budemo jasni kada ih dajemo. Odgovornost da poštujemo pravila koja plesni podij čine sigurnim za istraživanje. Još jedna misao vodilja bila bi “nemoj činiti ono o čemu ne bi mogao/la doma pričati s partnerom koji nije bio tamo”.
Naješće tu granicu prihvatljivog na plesnom podiju prelaze ljudi koji na ples dođu sa svojim partnerima, jer ne postoji ta interno moralna ograda koja bi seksualzirano ponašanje držala van podija. Iz vlastitog iskustva i razgovora s mnogim parovima koji su se tako ponašali na podiju mogu reći da je poniranje u taj poznati sigurni prostor intime zapravo obrazac kojim pažnju odvlače od drugih unutarnjih proces kao što su strah, dosada, neugoda, pa čak i samo mogući zakorak u nepoznato.
U takvim situacijama volim citirati svoju učiteljicu Andreu Juhan, s kojom sam u dvogodišnjoj kontinuiranoj grupi kroz ples istraživala temu Libida, a koja odlično oslikava kako povezati seksualnost i plesni podij – “Dovedi plesni podij u spavaću sobu, ne spavaću sobu na plesni podij”
PRAKSA – Ples kao medij za osobni rast
Često kada me pitaju čime se bavim jako mi je teško svesti na jednu rečenicu ono što ples za mene i ljude s kojima radim sve može biti.
Vrlo je slojevito to što ples donosi. S jedne strane svaka fizička aktivnost, posebice ako joj posvetimo svoju pažnju i činimo je u nekom okviru ugode donosi doborobiti kako na tjelesnoj razini tako i na psihičkoj. Čujemo kako se ljudi odu ispucati u teretanu ili na košarku, kako se resetiraju trčanjem, kako ih vježbanje posloži…
Naše biće se voli kretati. Naše tjelo treba kretanje kako bi ostalo zdravo. Ali ne samo naše tijelo. Naše srce treba izražavanje i povezivanje da bi bilo snažno i nahranjeno. Naš um treba pražnjenje i ispreplitanje i dekonstrukciju da bi ostao otvoren za učenje i kreativan i zadržao zdravu dinamiku fokusa i raspršivanja. Naša duša treba odražavanje i prepoznavanje, stvaranje umjetnosti i dijeljenje da bi održala svoj zdravi puni sjaj i imala mjesta za širenje svojih krila. Naš duh, u kojem smo svi zapravo jedno, treba trenutke u kojima se otopimo iz svoje jedinstvenosti i podsjetimo se na Izvor.
Ono što za mene ples čini posebnim je to što pokriva veliki spektar različitih potreba. I tjelesnu aktivnost i mogućnost izražavanja nečega što ne stane u riječi i otpuštanje fiziološki nakupljenog stresa i priliku za druženje i umjetnički aspekt ljepote nutarnje i vanjske i još mnogo više ako si dopustimo zaroniti duboko.
Sam ples doista već je sasvim dovoljan da donese dobrobit na mnogim razinama. Zato smo mnogi u mladosti svoja slomljena srca, propale nade, velike uspjehe, početke i završetke veza, rođendane i nove godine isplesali po klubovima, tulumima i partijima. Nekima su za upustiti su ples trebali dodatni poticaiji, nekima samo glazba, nekima ni to 😉
Ono što svjesno plesni podij razlikuje od klupskog i produbljuje razinu ljekovitosti plesa je ta komponenta svijesti. Već samim osvještavanjem tijela i osjećaja i misli i povezivanjem ta tri aspekta našeg bića u jedan ples donosi dubinska pročišćavanja, oslobađanja pa i iscjeljenja. Nekima od nas već samo dozvoliti si slobodu necenzuriranog plesa može biti dubinski iscjeljujuće. Kad dovedemo svoju pažnju bliže k sebi prestajemo samo biti lutkice koje vanjsko polje bacaka i tresucka. Kad počnemo skidati maske jer ples prestaje biti način da prizovemo tuđu pažnju a postaje način da produbimo vlastitu, otvaraju se vrata unutarnjeg krajolika i možemo dopustiti da se unutarnja mudrost našeg tjelesnog aspekta aktivira i kroz pokretanje energizira mjesta koja su ispražnjena ili otpusti naboje koji su na nekim mjestima nakupljeni.
No, iako nužno potreban, oslobađanje i preraspoređivanje energije kroz ples je zapravo površinski sloj rada. Ti naboji i rupe nastaju zbog unutarnjih čvorova na našoj strukturi koji su posljedica naših iskustava, uvjerenja i kapaciteta. Te jednom kad se vratimo s podija u svoju svakodnevicu stres se ponovno nakuplja na istom starom mjestu a energija ponovno curi na drugom. Stoga je potrebno poraditi na rasplitanju čvorova kako bi se naša struktura iznutra poravnala, a za to je potrebno više od isplesavanja. To je ono što zovemo osobni razvoj.
Ples nam i tu može nastaviti služiti kao jedan od alata, ali su nam potrebni i drugi. Tu nastupa vrijednost prakse i mapa odnosno prolaza koje nam ona nudi u unutarnji svijet. Kada se slobodi kretanja doda struktura prakse, koja nas vodi na mjesta koja nam možda nisu ni poznata niti na prvu ugodna, možemo uočiti svoje obrasce bivanja koji nisu nužno zdravi za nas ili našu okolinu i tu počinje naš unutarnji rad.
Često se susrećem i s pitanjem je li praksa 5RitmovaTM koju podučavam vrsta terapije. I službeni odgovor na to pitanje je – ne. 5Ritmova nisu formalno vrsta terapije, ali definitivno imaju terapeutsko, odnosno ljekovito djelovanje. To dolazi iz činjenice da je naše tijelo odraz cijelog našeg bića i da su u njemu spremljena sva naša iskustva i naboji koje imamo vezane uz njih. I kako se krećemo kroz život, tako se krećemo i na plesnom podiju. Na plesnom podiju možemo skinuti onaj sloj funkcionalnosti i normalnosti i dozvoliti si da budemo što i kako jesmo. I kao što je naš život sazdan od djelovanja i mirovanja, od vođenja i praćenja, od okrenutosti ka sebi i okrenutosti prema van, od odnosa, od uloga u zajednicama, od praćenja vlastitih potreba ili vanjskih podražaja… Tako je i ples sazdan od svega toga. Tražimo svoj životnost u različitim situacijama. Plešemo sami, plešemo s drugima, plešemo u grupi. Plešemo na glazbu koja nam odgovora i na glazbu koja nam nije po volji. Plešemo u skladu s grupom ili sasvim drugačije od drugih. Plešemo kroz svih 5 ritmova. Plešemo sa svojim srcem i svojim pričama. Plešemo sa ulogama i igrama koje igramo na podiju i onkraj njega. Plešemo svoj odnos s Božanskim.
U plesu otkrivamo mjesta ugode i neugode. Kroz dijeljenja i učenja koja donosi praksa i ponovno ples pronalazimo lijekove, rješenja, odgovore. U praksi 5RitmovaTM svaki od ritmova nam je učitelj i lijek jednako koliko nam je izazov i utočište. Ponekad već samo nakon dugog prakticiranja ove plesne prakse bez da smo se bavili nekim posebnim “problemom” primijetimo promjene u svojem životu, jer vježbajući pokrete u tijelu koji nam nedostaju u svakodnevici naš cijeli sustav uči nove alate i načine bivanja. No ako želimo, na plesni podij možemo donijeti i pitanja, teme, izazove i kroz ples i susrete, kroz razgovore i integriranje učenja aktivno tražiti odgovore, promjene i iscjeljenja. Tada ples postaje i naš svjesni osobni rast.
Upcoming Workshops
Sign up for our newsletter
Subscribe to get notified about new workshops, dancing opportunities and other awesome events hosted by Lucija or Marin … or Marin & Lucija 🙂